Friday, January 20, 2006

Odgledala dva dokumentarna filma Aleksandra Sokurova - sonata za violu:sostakovic (1981) i sovjetska elegija (1989/90).
U oba dela, iako ih deli gotovo deset godina, nalazimo na prepoznatljivu atmosferu - velike politicke figure i usamljeni ljudi, odredjeni (gotovo) poslednji dani ili dani preloma.

Sostakovic se tako pojavljuje kao dvostruka figura – i po tome on je vrlo slican onim istorijskim licnostima koje Sokurov proucava u svojim filmovima. Sostakovic je istovremeno i svarseni produkt svojetske umetnosti, odnosno svojetstki umetnik-kompozitor par excellence i usamljena, svojevoljno izolovana figura, genija-kompozitora. Kao takav Sostakovic je figura izuzetne moci – nad onima koje uci i nad onima koji ga izvode, ali i nad celokupnom muzikom sovjetskog rezima.
Mogla bih reci, ukoliko se pozovem na Fukoa, da Sostakovic jeste najveci autor rusko-svojetske muzike XX veka zbog toga sto je on stvaralac koji je sa jedne strane lisen svoje suverene snage (genija individualca) putem zamrsene preraspodele moci koja ga orkuzuje i lisava slobode, a da je sa druge on upravo jedan od onih koji vrlo dobro “razume” preraspodelu moci unutar rezima (koji ga slobode izraza lisava) i koristi je u svoju korist. Kao takav Sostakovic je pre svega izolovana figura – koja stoji sa strane svih dogadjanja, covek koji ne voli da objasanjava svoju muziku, “cisti kompozitor”.

Sokurov ovo poentira snimkom razgovora izmedju Sostakovica i Ojstraha – posle premijere Violonskog koncerta koga je Ojstrah premijerno izveo, a kome zbog bolesti Sostakovic nije prisustvovao, vec je cuo snimak - u kome violiniste trazi misljenje i u kranjoj liniji dopustenje autora za ono sto je “interpretacija” izvodjaca. Ovim kratkim razgovorom zavrsava se film – i u njemu smo vrlo jasno transportovani u svet “uha kompozitora” koji kako sam kaze komponuje puno i brzo i koji pored kritickog odnosa prema svojim delima – u stvari ih, osim nekih izuzetaka, sve voli. Tek tih poslednjih godina zivota, Sostakovic u stvari postaje, aposolutno “usamljena” figura umetnika stvorena njegovim nespretnim i politikantskim iskljucenjem iz “zvanicne” muzike zdanovljevske epohe. Dakle, kritikovan sa stanovnista rezimske umetnosti Sostakovic postaje umetnik koji je autonoman, jedinstven i najveci. Jer pre toga, i to Sokurov, dobro primecuje stavljajuci Sostakoviceve simfonije kao pratnju velikim paradama koje je organizovao Zdanov – jeste bio jedan sasvim dolican rezimski kompozitor.

Njegova muzika jeste ukoliko se bolje pogleda sastavljena od onog osobenog amalgama (koga u drugom kontekstu pronalazimo i kod Malera) koji spaja banalno, bucno (sasvim pucko u izrazu) i nesto sto bi se moglo detektovati kao muziko-sublimno (izvedeno iz romanticarskog arsenala). I tako Sostakovic posle Staljinove smrti – dozivljava rehabilitaciju i kultni status – kao jedini kompozitor posle Prokofjeva (koji je interesnatno umro na isti dan kada i Staljin) koji ima cast da se nazove najvecim sovjetskim kompozitorom.

Inetersantno je i poredjenjen dva snimka finala V simfonije – jedno u verziji Mravinskog, a druga u verziji Bernstina. Sa jedne strane sotji realtivno sporo, dostojanstveno i gotovo tragicno finale simfonije u izvodjenju aposlutno ozbiljnog Mravinskog (cije lice ne menja izraz), a drugo je jako ubrzano, glamurozno, i krajnje optimisiticno finale Lenija Berstina (sve sa njegovom karteristicnom gestakulacijom i mimikom). Ovaj Bernstinov koncert jeste momenat kada Sostakovic, prevazilazi status sovjetskog kompozitora, i postaje svestki kompozitor, koji i danas zaprema veliki deo svetskog repertoara - jer malo koji kompoztitor XX veka je napisao toliko hijerarhijski velikih dela kao sto su simfonije i kvarteti. Na taj nacin, ovaj sovjetski kompozitor, za jedne predstavnik zapadnog formalizma, postaje spasitelj “zapadne” muzike od njene “dezintegracije” olicene u postupcima evropske i americke avangarde. Umetnost je tako spasena na mestu na kome je trebalo da bude prevazidjena – mirna, nemusta i nedokuciva figura Sostakovica o tome govori.

U dokumentarnom filmu Sovjetska elegija Sokurov jukstaponira svet raspadajucih nadgrobinih spoemnika, velikih izgradnja blokova zgrada, izmedju kojih nice novo groblje i pogleda na Borisa Jeljcina, koga prati od njegove kancelarije do kuce. Tu je i krakta biografksa crtica o ovom politicaru, mozda poslednjem od pravog “sovjetskog” kova. Tu je i glalerija sovjetskih lidera od Lenjina do Gorbacova. I tu je, cutljivi i namrgodjeni Jeljcin posmatra Gorbacovljev govor na televiziji (pretpostavljamo da je mozda u pitanju prediznorna kampanja), a zatim u poslednjih desetak minuta gledamo Jeljcina kako sedi za kuhinjskim stolom i cuti. Elegija cutanja i kraja.

Thursday, January 12, 2006

Nije me bilo nedelju dana. Nisam nigde isla. Bila sam kod kuce, sto je neminovno. No, nije mi bilo do komunikacije. Postoje razliciti tipovi bolesti. Zarastanje kostiju spada u one nevidljive - odnosno, ne mozemo videti kako organizam se oporavlja, mozemo samo da cekamo.
Na neki nacin, mozda potpuno efemerno, osecam se u odredjenim trenucima kao junak Betona. To je osecaj nemoci i inkapsulacije. Kao sto je on zacauren u svojoj kuci, tako sam i ja zacaurena u svom "japanska hotelska soba" krevetu+televizor+adsl+laptop aranzmanu. To je to i to je sve.
Dakle, izaci izvan tog perimetra jeste krenuti u zivot - no ova logika je potpuno pogresna. To je obecanje koje cini da se novi dan obnovi u nadi.
Razmisljam o distancama i tome da mozda se one ukidaju, mozda su sve manje, mozda su i krajnje imaginarne, ali one jos uvek umeju da se postave na pravim mestima i da se na njih jos uvek racuna.
Cudno, je ali to je sada vise eticko, nego bilo koje drugo pitanje. Da li imam prava da se osecam depresivno, ako sam ipak "spasena" od onog najgoreg? Da li smem da se predam samosazaljenju, ako je ispred mene zivot? Da li je dozvoljeno biti tuzan i tako opterecivati druge?
Odgovor je ne. Tihi glas svakodnevice vice da, da.

Wednesday, January 04, 2006

posle gotovo jednog meseca provedenog u stacionaru instituta za ortopediju i traumatologiju Klinickog centra u Beogradu, kod kuce sam i imam puno vremena da citam i zapisujem. Takva je priroda moje povrede. Prelom femura.

U bolnici procitala sledece: Beton (T. Bernhard), Iron Council (C. Mieville), Spori covek (JM Coetzee), Stari majstori (T.Bernhard)

teska literatura...prava stvar za dugo vreme i inherentno bolnicko samosazaljenje.

Tuesday, January 03, 2006

dobar dan...danas otvorila blog