Thursday, January 12, 2006

Nije me bilo nedelju dana. Nisam nigde isla. Bila sam kod kuce, sto je neminovno. No, nije mi bilo do komunikacije. Postoje razliciti tipovi bolesti. Zarastanje kostiju spada u one nevidljive - odnosno, ne mozemo videti kako organizam se oporavlja, mozemo samo da cekamo.
Na neki nacin, mozda potpuno efemerno, osecam se u odredjenim trenucima kao junak Betona. To je osecaj nemoci i inkapsulacije. Kao sto je on zacauren u svojoj kuci, tako sam i ja zacaurena u svom "japanska hotelska soba" krevetu+televizor+adsl+laptop aranzmanu. To je to i to je sve.
Dakle, izaci izvan tog perimetra jeste krenuti u zivot - no ova logika je potpuno pogresna. To je obecanje koje cini da se novi dan obnovi u nadi.
Razmisljam o distancama i tome da mozda se one ukidaju, mozda su sve manje, mozda su i krajnje imaginarne, ali one jos uvek umeju da se postave na pravim mestima i da se na njih jos uvek racuna.
Cudno, je ali to je sada vise eticko, nego bilo koje drugo pitanje. Da li imam prava da se osecam depresivno, ako sam ipak "spasena" od onog najgoreg? Da li smem da se predam samosazaljenju, ako je ispred mene zivot? Da li je dozvoljeno biti tuzan i tako opterecivati druge?
Odgovor je ne. Tihi glas svakodnevice vice da, da.

No comments: