Friday, November 16, 2007

Evo vec treci dan strajka - zeleznica, javni prevoz i studenti. Jedni se bore za penzije, drugi za visoko soklostvo da ostane kakvo jeste: drzavno i marginalno. Mogu da razumem tu paradigmu univerziteta koja ni nama nije daleka - u krajnjoj liniji pravilnu, egalitarsticku premisu, da svako ima pravo na obrazovanje i da treba da moze da ga ostvari. Da li ce se to promeniti kada se uvedi novi zakon o finansijkoj autonomiji univerziteta - kada oni budu raspolagali svojim sredstvima i postavljali odrdjene uslove, ne znam. Evidentno je da u ovom populistickom trenutku u kome se nalazi francuska politika je sve moguce, a najpre da ce interes velikih firmi i najbogatije olgarhije da prevlada nad socijalnim, welfare osnovama francuske republike.

U svakom slucaju radi se o strahu i nepoverenju. A to su upravo stvari koje Alain Badiou analizira u svojoj poslednjoj politickoj(filozofskoj) knjizi "De qoi Sarkozy est-il le nom?". Badiou analizira strah, da bi rekao da je vazno, danas, biti hrabar, i u principu, narodski receno, treba pisati uz vetar i ne fermati ni tri posto, o tome sta je zvanicna politika i svakodnevica. Badiou poziva na vrstu transformativne, kreativne i akcione hrabrosti - koju jedino moguce misliti kao komunisticku. Druga hrabrost ne postoji - odnosno, ako i postoji, ona je od one desktruktivne sorte.

Zanimljivo je da i Badiou i Negri, iako ne istomisljenici o nacinu afirmativnog delovanja na politickoj sceni danas (a i sire) se oslanjaju snazno na koncept ljubavi - kao koncept koji je istovremeno kreativan i komunitar, kao koncept koji treba ponovo zauzeti i podvuci njegov politicki znacaj. Ljubav je politicka snaga, a ne samo teoloska ili ljubavnicka, rekao je pre neku nedelju Negri, na uvodu u seminar "Sta je to levica danas"?. Naravno, Negri govori iz pozicija svog spinozistickog iskustva, a Badiou? "Ljubav je nasilna, neodgovorna i stvaralacka", govori on. Ona je disciplinovana konstrukcija istine o svetu iz pozicije Dvoje, i ne zahteva ni ispunjenje zelje, ni egalitaran ugovor izmedju dve individue. Ljubav nas uci da je suverenost individue iluzija, i da je individa sama za sebe praznina i beznacajnost sama.

Knjiga o Sarkoziju jeste knjiga o revitalizaciji komunisticke hipoteze sa sa stanovista bivseg 68asa, maoiste, anti-peteniste. U smislu u kome Badiou petenizam identifikuje kao ime za reakciju unutar francuskog iskustva - i pored toga sto su epohe i okolnosti razlicite. Sarkozi je tako ime za reakciju, za udvoristvo, za francuski strah.

U krajnjoj liniji to je uzbudljivo - svi ti ljudi od 70 i nesto, koji jos uvek, strasno, veruju u Trecu fazu. To je istvremeno i inspirativno - odnos prema svetu i zivotu koji kaze: nema zebnje. Pored toga, i to je jedino; po mo misljenju, sto oni koji strajkuju protiv novog zakona imaju da kazu, ako imas 20 godina onda se buni, idi napred, budi levicar, komunista. Onaj koji je sa 20 vec u povlacenju, racionalizaciji i brizi da li je ucionio pravu stvar - ah, ah, tuzna je nedelja...