Saturday, December 11, 2010

Postoji nešto u autobusima što u stvari nema nikakve veze sa komforom ili nekomforom putovanja. Većina će reći da im je muka. Druga većina će reći da ne voli da bude skvrčena. Mislim da je važan faktor fizička bliskost sa drugim, nepoznatim ljudima, kao i profil ljudi koji putuju autobusom. To je ono što najčešće odbija i ništa više.
Ipak, vrlo je nezahvalno, priznajem, svesti putovanje auotbusom na ovako pojednostavljeni nivo – pre svega socijalizovati i psihologizovati putovanje autobusom. Postoje objektivni razlozi zašto je ono manje poželjno od voza ili aviona. ipak putovati autobusom je i pitanje određene istrajnosti i očekivanja. Rekla bih, suzbijanja auto-komfora što je nužno da bi putovanje bilo uspešno.

No, ajde, for real - autobus ide kao automobil ali je sporiji. Nije dobro. Autobus je zagušljiv, jer svi ti ljudi dišu u istom prostoru, a manje je tech-friendly od aviona. Autobus je jeftin. Ljudi koji putuju autobusom su često nervozni. Autobus ne staje dovoljno često. Drumske postaje i toaleti su najčešće ispod granica prihvatljivosti. I najvažnije – u autobusu nemamo osećaj da plativši kartu dobijamo deo prostora i mašine. U vozu ili avionu to je drugačije, postoji ideja "privatnog" prostora (kupe, sedište, wc), a autobusu sve je «zajedničko». U putovanjeu autobusom su ostali tragovi putovanja kočijom – najmanjeg postojećeg nosioca mogućnosti organizovanog putovanja. Što i krave mogu da kažu za prevoz kamionom do sledeće klanice. Naravno, autobus to je i pitanje vremena i realnosti vremena.

Putovanje između Beograda i Zagreba autobusom donosi mogućnost određene sekvencijalnosti i uređenosti. Sat i po vremena, granica, piš-stop, 2 puna sata do Zagreba i povremeni izleti u okolna slavonska mesta od kojih je svako zanimljiv po sebi (O, Kutino draga). Pre Zagreba naplatna rampa, znaš tačno da ima još 20 minuta do stanice ukoliko nije gužva itd. Smaranje na granici, osećaj da želiš da iskočiš iz sopstevene kože, putnici koji imaju neprimerene komentare koji iritiraju carinike, večito pitanje gde ideš, brojanje dana, prijave i ne prijave, paranoja da neko ima neki sudski proces fiktivni ili stvarni, sve je to realnost-materijalnost granice koja POSTOJI, a nije ono da je nema, ali je ipak ima (zbunjenost EU).

Čovek-putnik meri vreme na drugi način. Ne treba mu sat, druge su odrednice protoka vremena. Put je pravolinijski. To je autoput. Dakle, najdosadniji od puteva.
Okolina je podjednako neobećavajuća. Ali, da li je tako? Fascinantne su promene godišnjih doba, i doba dana. Velike kiše kada padnu ceo pejzaž se promeni u nešto drevnije, nešto maglovitije i nešto manje kontrolisano. Tada se mogu videti sive čaplje pored puta. I lisice. I zečevi, dok «označitelji puta» soklovi-mišari vrebaju poljska zamorčad na odstojanjima, čija regularnost, čija ritmičnost umiruje, dajući putu meditativni slog.

Elem pri svakom putu autobusom čovek posmatra. Slično je i sa vozom, ali što je voz brži mogućnost posmatranja je manja. Iz putovanja TGV-om po Francuskoj se može zaključiti jedino da je to «zemlja pusta zemljana». Svuda oko voza su oranice i zemlja, ona crna, slojevita, debela, masna, povremeno zelena, i poneko selo. More zemlje.

Najčešće nemamo vremena da posmtramo i razmišljamo. Najčešće pričamo i komuniciramo. Mislim da su momenti, bilo da su to putovanja autobusom po balkanskim prostranstvima (najprimerenije i najčešće) ili putovanja vozom, kada čovek-putnik zaćuti, isključi gubicu i gleda, dragoceni – svom komforu uprkos.