Saturday, February 25, 2012


Murcia

Ovaj grad mi je prirastao srcu. To je relativno veliki grad - u širom krugu oko 700.000 ljudi, a opet vrlo mali. Srce grada, stari centar ima dimenzije starinske - uokolo se prostire hipertrofirani i megalomanski urbanizam. U taj novi kraj vodi tramvaj čije šine gaze po travi.
Ipak, Mursija je grad vrlo opušten, miran, naizgled vrlo sređen, vrlo komotan. I dobro se jede. Građani Mursije nisu pretenciozni, iako drže do sebe. Njihova prošlost nije tako slavna kao ona Andaluzijska, ali sve je to jednom bila Al-Andalus zemlja. Najslavniji sin Mursije je, ipak, Ibn Arabi.
Ono što sam srela nije centar koji je star - mešavina je to između baroka i sasvim novih zgrada. Negde u XVIII veku pretpostavljam bilo se steklo bogatstvo. Od svilenih buba. Pravaila se svila, čak su se takmičili sa Lionom.
Ovde sam videla najčudiniji muzej crkvene umetnosti do sada. To je Museo Salzillo. Salzillo je najpoznatiji mursijanski umetnik - skulptor. On je po pordžbinama Jezuita napravio neverovatan pasijski ciklus 1:1. Dakle, čovek maketar-grandoman. Sve - Tajna večera, Golgota, Judin poljubac: u skulpturama-lutakama. Isto tako je sa svojim ateljeom napravio i Jaslice. Ima oko (preterujem, ali tako izgleda) 500 ovaca, jedno 200 koza, nekih 30 pastira - što pevaju, što muzu, što nakrviljenih kapa stoje, i jedno 20 vojnika koji kolju decu.
Sa druge strane, tu je Kazino. Klub u kome su se okupljali viđeniji Mursijanci. Još uvek neke dede sede u salonima koji gledaju na glavnu ulicu. To je ekelektični miks svačega kako je to bilo moguće u XIX veku. Od fejk mavara, preko fejk grka, preko fejk vitezova, preko fejk rokokoa, sve do Maksimilijanovog lustera, dovezenog iz Miramarea. Mojoj trišćanskoj duši, suza krenu.
Pored toga bila sam na koncertu orgulje-pozitiva. Vrlo zanimljvo. Dok jedan svira, dvoje drugih menjaju ručice sa strane instrumenta. Jer to je mali instrument. Vrlo prijatnog zvuka.
Sve ostalo je bio elektronski nihilizam - eksperimentala, "sonido freaky", andergraund, industrial…Anonymous electronics, u beloj sobi, za okruglim stolom. Muzika kao objekat, kao ploča, kao mini-Cd. Kao vizuelni upis. Comme débris spatial.

Thursday, February 16, 2012


Danas su Nemci bili neefikasni. Ne svojom krivicom, već krivicom vremena. Sneg je padao u Minhenu, vejao. Zbo toga su napravili čitav karambol na Jozefu Štrausu. Letovi kasne, prelivaju se jedni u druge, a piste čekaju bolji trenutak. Frankfurt je bolji.
Tako sam provela divnih 60 minuta u avionu ne radeći ništa. Ili bolje prisluškujući dve devojke – bosanke sa nemačkim pasošem – kako pokušavaju da reše nekakave velike ukrštene reči u jednim nemačkim dnevnim novinama. U toku leta smo dobili cerealije i probiotik – mislim stvarno, Luftahanzo. Plus nam je kapetan rekao da ćemo ovako iskoristi vreme da sačekamo da se popravi vreme. To je ta logika nemačkog idealističkog optimizma.
Kada smo konačno stigli na zapad, pravi, onaj gde sunce sija, a more se ispod nas belasa, umor je prevladao posmtrača. Ili bolje moja osmatranja su od tada bila snena. Sve vreme sam u glavi ponavljala sopstevni stihoklepački uradak: Ovde mediteran izgleda kao ocean, kao ocean je Meditaran.
Ali, na ovom zabarenom tlu, sada prosušenom i izgrađenom, raste neki gigantska šaš – nije kao onaj naš pored reka, nekako stidljiva i slikarski skladna, već žuta i mutirana. Uopšte sve je više manje žuto. Stanica Barcelona Sanz, je čudna kombinacija skromnosti i vrline. Sve u svemu katalonski zvuči čudno. Imaju dosta šć zvukova, pa se čovek zbuni, na prvo uho, jel to neki slovenski jezik.
Posle smo krenuli put Mursije – to je sada zvanično oko Azije na Terazije put. Voz staje u svakom drugom mestu niz obalu, ali je sve fino organizovano. Obala – ocean oceana, valovi zapljuskuju pesak, a sa druge strane poznati nam mediteranski krajolik – bor, stena i kuće. Puno kuća, neke elegantne, neke ne – čini mi se da bi kada bi Crna gora bila malo ispeglanija to bila jedna određena težnja.
Iz voza ništa starog, ničega starija – i onda kada se ugleda nekekav srednjovekovni zid on dođe kao scenografija. Posle me je spopalo da slušam scenu Brunhildinog žrtvovanja sa kraja Gotterdammerunga – toliko o tome što Srbi vole da se samomuče – ali Vagner dobro paše vozu, jer je u zamajcima, a i bučan je prilično.
Ovaj voz polako prelazi u kategoriju Beograd-Šid prema granici sa Hrvatskom. U kategoriju hajde da milimo i stajemo i ponovo polako se klackamo. U kategoriju idem u beskraj noći.
Mursija kažu, ima, starinski centar. Iz taksija to je nemoguće zaključiti. Sve je novo: sija mali Kalatravin most.