Monday, October 04, 2010

Così fa papà

Paprika treba da je dobro ispečena. Ne treba da je karbonizovana, iako oni debelokošci i to trpe. Ispod uglenisanog sloja se krije crvena, sluzava koža. Paprike su bolje kada nisu previše delikatne. I u principu zelene se bolje ljušte od crvenih. Ali su crvene slađe i više ih volim.

Paprike je nabolje peći na roštilju. U divljni, iseći koju cepanicu, zapaliti vatru i sedeti pored, polako čekajući, prevrćući paprike i na kraju patliždane.
Tako čini otac. Odlazi u peščaru i peče paprike. A pored je pojilo. On vreba. Čeka da se ptice upletu u mreže. Onda odšeta polako, oslobodi pticu, stavi joj prsten na nogu i pusti. I vrati se paprikama. Zapali cigaretu, povuče dim i posmatra. Najčešće ćuti, čak i kada je u društvu. Ćutanje godi paprikama, pa i patlidžanima.

Kada dodje kući miriše na vatru.

Ujutru se baci voda koja se ocedila iz paprika. Stave se u mehaničku mašinu za meso i vrti se. Sve dok ne zaboli ruka ili kost u ramenu. Iz mašine izlaze cvene tačkice i zvuk je mljacakav. I posle se sve pomeša i začini. Tako čini otac. U slast.

No comments: