Saturday, June 14, 2008

Verovatno zvučim patetično, moj muž bi rekao srpski, ali rastuži me kada čujem da prijatelji odlaze sa naših balkanskih prostora. Prva i jedina važna trauma se desila 1986 ili 1987 godine kada su se naši kumovi, odjednom, iznebuha i na pravi pogled, bez ikakvih razloga, preselili u Kanadu. To su još uvek bile dobre godine, oni su imali dobra zaposlenja, bili su iz finih građanskih kuća, dakle, bez stambenih problema. Kod naših kumova smo svakog Svetog Jovana slavili slavu. To jest, pošto je moja nana, ugasila sveću kada je deda doša iz zarobljeništva i dobio službu u JNA, mi slavu više nismo slavili. Zato smo išli kod naših kumova na neku vrstu para-proslave, nešto što je bila njihova slava, ali kao da je naša. To je bio za mene prvi osećaj proširene familije – koja je tako važna, ovde, na Balkanu. To su bile divne slave – sa puno dece mojih godina koji su trčala uokolo, po velikom i ušuškanom stanu, puno kolača – na primer Teta Ivanine puslice, roditelja i starijih koji su nešto pričali i velika kuhinja. Njihov stan je bio na početku Zemuna, a u vitrinama su bile izložene porodične drangulije – sa jedne strane iz beogradsko trgovačke familije, a sa druge predmeti iz srpsko-zagrebačke gospodske zaostavštine. Onda su oni otišli. Slava je još neko vreme živela, ali sve tužnija i tužnija. Njihovi roditelji su postajali stariji, neki od njihovih prijatelja su početkom devedesetih krenuli u Kanadu, a onda su i roditelji otišli preko bare. Naša kuma je došla pre koju godinu, zatvorila kuću, zapakovala sav taj zagrebački bidermajer i poslala ga preko okeana, a mi smo još neko vreme čuvali ogromnu sliku nekog marginalnog baroknog mazala, dok nije došlo vreme da se i ona preseli u Kanadu. Mislim da je to bila predstava Davida i Golijata.

Juče mi je Irena javila da je primljena na doktorat u Amsterdam. Samo po sebi ništa posebno. Ali skopčano sa njenom ljubavnom pričom to je definitivno odlazak. I to ne onaj koji znači eventualni povratak posle tri godine, već odlazak koji govori: naša deca će imati tetku u Amsterdamu. Razmišljam kako zbog te naše prijateljsko-familijarne proširene mreže uvek možemo da pošaljemo decu negde – tako sam i ja kada sam bila tinejdžer videla nešto sveta. Ali, opet, imam taj osećaj abandonanja ovog prostora koji samo pojačava želju moje majke da se ode, da se napusti ovaj prostor. Želja moje majke opstojava i danas. Možda manje insistira, ali kada joj budem rekla da Irena ide, uputiće mi taj pogled u kome će biti sadržana sva njena strepnja nad mojom budućnošću i sav njen strah od moga gubitništva. Posle ću biti ubijena u pojam nekoliko dana.
Eto, to je priča o odlascima i o ostancima. Priča o propulzivnoj želji, i o, neka bude tako, postojanoj ljubavi. Ili još bolje o tvrdoglavosti.

2 comments:

Geraldo Maia said...

Hello Ksenija,
I was looking for blogs in Serbia when I found by chance yours. It is a very interesting one, despite the fact that I do not understand your idiom.
Best wishes from Brazil:
Geraldo

Aleksandar Boskovic said...

draga Ksenija,

nisi navela nijedan razlog zašto bi bilo ko ostajao na ovim ("balkanskim") prostorima... da uživa u slavljenju ubica i ludaka? da se zatvori u spostveni svet sa užom porodicom i par prijatelja, i da nikada ne izađe iz tog sveta?