Sunday, July 04, 2010


Jedno venčanje - jedan safari. Francuska. Socijalni kontekst: viša srednja klasa, très bourge- sans doute riche. Profesionalni milje advokatsko-bankarski, naime mladoženja je trader u BNP Paribas. Mlada, moja koleginica, dolazi iz mešane francusko-marokanske porodice, od kojih je njena majka možda rođena u Africi, ali je sada samo i jedino Francuskinja i državni službenik. Dakle, cadre – kadar. Civil servant, kao to kažu anglosaksonci. Lep osmeh.

Rebeka i ja, dva ptića iz stranog gnezda, krenule smo iz jednog poštenog alžirsko-pjenuarskog kraja Clichyja koji je «u procesu gentrifikacije», ali još se nije uspelo, dakle iz jednog kraja za koji se ne bi moglo nikako reći da je chic, u predrgrađe Pariza prema Versaju, prema St Germain en Laye, prema najbogatijem, dakle, kraju Francuske ako se gleda dohodak po glavi stanovnika.

Promenismo četiri voza u tzv.mreži Transilien vozova na Ile de France. Prvo jedan menjan dve stanice kasnije, osvrtanje uokolo jer nije nikome jasno zašto sada voz koji staje na toj stanici ne ide do poslednje koja nam treba. Drugo menjanje u St Cloud. Treće menjanje u St Nom de la Breteche. I onda prelaženje na toj divnoj stanici – u super lepi voz koji ide do Mareil Marly – Foret de Marly.

http://www.transilien.com/web/webdav/site/transilien/shared/documents/plans/carte_interactive/plan_int.html

Oko nas zelenilo, proširile se granice imanja, kiša je prestala da pada, a oblak vlage obavija uspavane vrtove. Izlazeći iz stanice zatičemo još poneke svatove i onda se malom ulicom uspinjemo do srednjovekovne crkve, pred kojom su samo kumovi. Optimistično, Rebeka i ja tražimo kafu, u to subotnje popodne, gde se u centru nekadašnjeg mesta-sela nalaze opština, pekara, restoran i pošta svi zatvoreni. Mlada i mladoženja su stigli i nema nikakve organizacije. Mlada je lepa. Pravimo znak kako da je upozorim da se drži ispravljeno. Ljudi pristižu, pričaju sa onima koje znaju. Porodice dovode decu, neki su verovatno drugima tetke i babe i stričevi. Mi fakultetlije i profesor čekamo. Mislim na samoorganizaciju Francuza, dok muzičari probaju pesme.

Ulazimo u crkvu, svako seda gde stigne, mi se nekako nameštamo po strani – levo. Simbolika je tek kasnije uočena, prilikom čestih pogledavanja. Jedan glas iz zvučnika se čuje, akcenat čudan, posle nekoliko sekundi postaje jasno afrički – zapadna Afrika, rekla bih Kongo, ne mogu da tvrdim. To je sveštenik. Mladenci ulaze na intoniranje O happy day – kakav miks – i gospeli, i psalmski stihovi i mešanje francuskog i latinskog, i amerikanci i protestanti i katolici.
Elem, ceremonija je trajala 2 sata. Za to vreme smo ustali i seli jedno 15 puta. Poslušala sam propoved sveštenika afričke retorike i intonacije. To je bio i nabolji deo. Muškarac i žena i prokreacija. Mlada i mladoženja brzo izgovaraju zavete, u mikrofon. Čak i u akustičnim crkvama više ne može da se izbegne dodatna amplifikacija zvuka.


Čuli smo još gospela, nekoliko latinskih numera, malo Baha,čitanje sa oltara uzvanica, videli smo malu decu koja se krevelje i ližu pod dok ih roditelji blagosloveno gledaju, hranjenje malih beba, pevanje crkvenih tema i uzimanje hostije.
Doživeli smo opšte ljubljenje bližnjih posle intonacije Očenaša. Profesor je promrljao nešto u stilu bio sam mali kada sam poslednji put išao u crkvu, ali ovoga nije tada bilo. Eh, ti stari Nanterrovci. Sindikalisti i zgubidani. Levičari.

Neka žena mi je čestitala Očenaš. Uopšte čestitali su mi razni jer su se mladenci privenčali. A mladencima tek poneko. Mlada nije bacila buket. Onda smo se rastrčali uokolo da nađemo prevoz i da odemo na zakusku.

Posle 10 minuta vožnje u novom Alfa Romeu, koji eto ima baždareni trubo sistem te počinje da ga koristi na nemam pojma koliko obrtaja, o čemu nas je vozač i vlasnik automobila uljudno obavestio, stižemo u još finiji kraj – koji se sastoji iz chateau-a. Zamislimo dakle kraj koji se sastoji samo iz zamkova i pripadajućih imanja, a mi treba da uočimo neki put koji se zove «Put mašine» - jer je tuda Luj XIV ili već neki, prosekao put za akvadukt i neku mašinu za vodu. Na kraju «Puta mašine» nalazi se Muzički paviljon grofice Bari, ljubavnice Luja XV, njena «folie» i dragulj klasicističke arhitekture. Tu je zabava.

Ulazimo na domaine – ulazimo u gustu šumu, na vrhu smo brda. Ostavljamo kola na jednom parkingu, a onda polako se uspinjemo prema Paviljonu ispred koga nas dočekuju konobari sa šampanjcem. Paviljom je predivan i gleda na Pariz. Ispred njega je tratina i mala fontana. Na tratini nekoliko stolova, sa strane se prave male zakuske. Tipa – fois gras, pečeni fois gras, pršuta i grana, sveže ceđeni sokovi. I tako 2 sata. Muzika svira iz šume nekakvu Djangijanu - očešala se o Hot Club de France. Razgovaram sa jednim od kumova koji je pokrenuo svoje konsalting preduzeće za afričke investicije. Divna je Obala slonovače, kaže. Ne mogu da tvrdima da li za investicije ili što konačno može da se raskopča.

I da napomenem ti mladi, te mladenci oni svi imaju 27. I slušaju Majkla Džeksona i Brilijantin. I ABBU i Isn't she lovely.
Profesor nam priča da treba da probamo bela vina iz Žironde. Poslušaćemo ga.

U 21h uzvanice, nas 130 se upućujemo prema Paviljonu gde su postavljeni stolovi koji imaju imena. Mi, špijunke, znamo da se naš zove Sotto voce. I da se na stražnjoj strani kartice sa imenom gosta nalazi haiku. U mome se spominju kresnice. Ispisano je mladinom rukom. Prostor čudesnog delovanja koincidencije.


Na meniju imamo: Supu od dinje sa sorbeom od dinje i pršutom, Jagnjeće pečenje (šnicla) punjeno paštetom od patlidžana sa prilogom od marokanskog povrća i krompira i Male "deserte à partager" koji dolaze u sitinim čašicama i teglicama. Supa je simfonija svetlo narandžaste boje. Jagnjetina je sočna i divna, krompir je zapečen sa muskatnim orašćićem. U malim teglicama je voćna salata, u malim činijcama je crème brulé, u drugima je tiramisu, u trećima nekakav mus. Konverzacija je nevažna, spominje se Airbus 380, posluga neprimetna, čekanje možda malo preko dozovoljene granice.

Bebe spavaju oko stolova u kolicima. Poneka majka zagledava, očevi ih iznose u vrt. Ne pridaju značaja plakanju.
U ponoć se večera završava i počinje igranka. Na podijumu se okupljaju bankarski parovi i plešu uz Majkla Džeksona. Ples sa zvedama, bez zvezda. Primećujem kako mi se usne uvijaju u cinični osmeh. Razmislih, pravdoljubivi Nanterijanac ne dobijaju ništa autiranjem na ovakvom mestu. Onaj 5 km udaljeni zamak St Cloud je rulja spalila i sravnila sa zemljom. Tako to biva. Madam Bari je giljotinirana. Debata je samo uzgredna.


Pariz u daljini svetli. Sakriven iza američkog srca Francuske. U vrtu je lepo gde su upalili male vatre, kao nekada kod gospođe Bari.

2 comments:

Unknown said...

Vrlo lepo. Samo da je meni bolje opisan a la Virginia Wolf u "The Room of One's Own"! :)

Dušan Maljković

ksenija said...

dodato je proširenje, ekonomijo.