Thursday, January 17, 2013

Spomen_dan


Došli smo u najranije jutro. Hoću reći pola 8 je u Parizu, zimi, noć. Ustati u 15 do 6 je ustati u crnom mraku. Trčati ulicama kako bi se stigao metro, uzela kofa vode, poneo buket, održala konverzacija u 7 i 15 je, kao povratak, iz pijanstva. Paris-Ouest, bivša Jedanaestica, sa ta dva lepa rimska slova XI, kao da je jedno znak gde kopati blago, a drugo ponovni početak, sada je zamenjeno sa geografskim odrednicama. I jeste se i nije promenilo. Još uvek je to pustopoljina. Samo što se sada iz stanice – još uvek u izgradnji – sada naleće direktno na nešto što se zove Maison d'Étudiants. To bi trebalo da bude, kao neko, okupljalište, sala za probe, mesto gde se može sesti, prileći, videti izložba, šta ja znam, valjda neki embrion života na kampusu. Iako, svi znaju, da na toj pustopoljini socijalni život ne raste posle 16h. Od mog vremena do danas, zatvorili su internet. Sada treba neka šifra, kao onomad na Sorboni, ali taj dan "sistem nije radio". Pa i nije bilo interneta, osim u ćošku iza živice.
U pola 8, bili smo samo mi u toj Kući studenata i čuvar. Dve sale – jedna u koju se raspoređivala hrana, odnosno kafa i keks,  i druga u kojoj je trebalo da bude konferencija posvećena našem profesoru. I neke male prostorije u koje su bili sakriveni ogromni pokloni, koje smo nas dve u 7 i 45, zavile.  Dve knjižurine, pravo u zlatni papir, klečeći na zemlji.


Onda je u 9 sati sve započelo.  U prvom redu je sedeo profesor i slušao obraćanja, sa sveščicom u ruci. Zapisivao je. Ljudi su se trudili da budu ozbiljni, žovijalni, elkoventni. Francuzi uživaju da drže govore, omaže, ekloge. Osećala sam se kao da prisustvujem komemoraciji – iako je profesor živ. Ali sve je ličilo na jednu drugu komemoraciju u Montreuil pre nekoliko godina.Pominjali su akademski duh koji se gubi. Profesorovu situaciju da je '68. otišao u vojsku gde je odbrusio nekom oficiru. Pominjali su da je profesor zaslužan što su alžirski studenti dolazili u Francusku. Pominjali su da profesor voli Italiju – da joj je posvetio pola života. Pitala sam Manuelu, zašto Francuzi uvek govore o Italiji kao da je operska diva? Opraštanje, oproštaj, opelo. Kraj jednog univerzitetskog života jeste smrt. Akademski život je luk sa jasnim krajem. Profesor je zapisivao u sveščicu. Poneki ljudi su uživali u sopstevnim rečima, bilo je smeha. Postepeno se u sobu uvlačila tuga. Sa druge strane zida, grupa studenata je brbljala uz cigretu, kikotali se.


Trčali smo u legendarni Bâtiment C da uzmemo termose sa kafom, koje je Gospođa T. trebalo da ostavi  birou 335. Kad smo stigli termosi su čekali, a u treći su se slivale poslednje kapljice kafe. To je bila čarolija. Ljudi su govorili, profesor je bio dobroćudan. Na kraju nam se obratio. Prisećao se, dao nam je amanet. I onda smo zapevali "Que reste-t-il" sa novim stihovima posvećenim profesoru.  Pevali smo punim glasom, falširali, bilo nas stid. Njegovoj italijanskoj koleginici su potekle suze, profesor nas je svakog ponaosob zagrlio i poljubio. Da, bio je to pogreb.

Na kraju u zlatnim paketima bile su dve knjige velikog formata:  Umetnost Firence forz vekove i sve slike Turnera. Jedan čovek, koji je ceo život pisao o vremenu i muzici, o zvuku i slušanju je ispraćen prema svom kraju sa knjigama o slikama. Slike uvek pobede. Slike su za druge.  Muzika ostaje kao prisećanje, kao ceremonijalni provodnik, kao oblutak tuge: Un souvenir qui me poursuit sans cesse.


No comments: