Thursday, February 16, 2006

Foucault

Psihijatrijska moć


21.11.1973.

Treće predavanje Fuko posvećuje dobu klasične psihijatrije koje je trajalo od 1850 – 1930 godine, “polazeći od diskursa koji je smatrala diskursom istine”, a koji je oličen u neophodnosti institucije azile i preraspodele moći unutar nje. Posle ovog perioda nastaje institucionalna kritika psihijatrije, okvirno u periodu od 1930-1940. godine, kada se signaliziraju dva problema – nasilje medicinske moći i posledice neznanja.Za Fukoa se kao centralan problem ističe problem moći, odnosno disciplinske moći koja je već mapirana u slučaju Džordža III. Da rekapituliram: disicplinska moć jeste ona kapilarna, rubna moć kojom država ili bilo koja druga “velika” moć utiče na telo pojedinca. To je po Fukou “sinaptički kontakt telo-moć”.
Tekst u kome se disciplinska moć najočiglednije manifestuje jeste Bentamov “Panoptikon” iz 1791.godine jer se u ovom delu daje politička i tehnička formula disciplinske moći. Fuko smatra da mehanizam psihijatrije treba posmatrati prvenstveno iz rakursa analize disciplinske moći. Disciplinska moć je odnela prevagu nad jednom drugom moći sa kojom se dugo istorijski preplitala - a to je moć suvereniteta.
Moć suvereniteta se vezuje za sistem asimetričnih odnosa (između suverena i podanika), u kome suveren uzima, ali istovremeno pravi trošak, koji je istovremeno na grbači podanika. Drugo, odnos suverenitet se bazira na nekom prvenstvu u vremenu – to je primer božanskog prava ili nekakva pobeda. Suverenitet se tako, mora s vremena na vreme reaktualizovati kroz ceremoniju, ili kroz koji drugi narativ. Takođe, iako se odnosi unutar suvereniteta smatraju večnim, oni su takođe, po Fukou, ranjivi i skloni pucanju, Zbog toga pored obrednih postupaka, kao naličje suvereniteta stoji nasilje, odnosno rat. Odnosi suvereniteta su “neizotopni”, kaže Fuko. Odnosno, hijerarhijski odnosi suvereniteta su raznoliki i nelinearn i nemoguće ih je definisati u jedinstven sistem (iako se vezuju za bazicni odnos suveren i manje jedinice, bilo da je to porodica, žitalj, ali i zemlja, drum, mlin, stoga su i suvereni raznoliki).
Iz ovoga sledi da suverenitet se, gotovo nikada ne tiče pojedinca, onog izdvojenog tela pojedinačnog čoveka. Suverenitet se gotovo uvek primenjuje na veću grupu ljudi “na porodice, korisnike ili naprotiv na delove, vidove jeidnke, somatske pojedinačnosti”. Dakle, onoliko koliko je neka osoba pripadnik svog naroda, porodice, rase u tolikoj meri se nalazi u odnosima suverene moći. Stoga je određivanje jasne funkcije-subjekta za pojedinca u suverenitetu “moguće samo na isprekidan, uzgredan način, s vremena na vreme, na primer u ceremonijama”. Suverenitet zanemaruje telesne pojedinačnosti – subjekta pojedinca. S druge strane, na drugoj strani suvereniteta, ka vrhu zamišljene i kompleksne piramide, dakle u blizini vrhovnog suverena, individualizacija je očigledna i poželjna. Po Fukou, “neidividualizacije elemenata na koje se primenjuje odnos suvereniteta podrazumeva individualnost suverena”. Opet to individualno telo suverena mora da bude dvostruko i to je upravo fenomen koji je Kantorovic proučavao u “ Dva kraljeva tela”. I pošto individualno telo, somatsko telo kralja umre, ono mora da nastavi da živi, da traje i da u sebi sakuplja sve odnose suvereniteta. Stoga, “odnos suvereniteta stavlja u vezu, primenjuje nešto kao političku moć nad telom, ali nikada ne ističe pojedinca”.
Sa disciplinskom moći je suprtno - njoj je cilj upis na telu pojedinca i zanemarivanje makrofizike vladanja. Kako to Fuko kaže, potpuno suprotno navedenim karateristikama suvereniteta, disciplinska moć teži “da bude kompletno osvajanje tela, gestova, vremena, ponašanja pojedinca. Ona uzima telo, a ne proizvod; ona zahvata celinu vremena, a ne usluge”.
Fuko u daljem toku teksta analizira pojavu vojničke discipline krajem XVII i tokom XVIII veka. Iz posmtranja pretavaranja vojske iz skupine privilegovanih vitezova, u ono što prepoznajemo kao modernu vojsku – bojnu ljudsku moć sastavljenu od disciplinovanih pojedinaca, Fuko izvodi zaključak o sveobuhvatnoj i neprestajnoj kontroli pojedinca, kao posledice i cilj disciplinske moći, koja zaokuplja celo vreme i sve mogućnosti pojedinca. Disiciplina mora biti nešto što ide samo po sebi, nešto što nosi odlike “genetičkog kontinuiteta”. To se postiže vežbanjem koje je progresivno i koje osvaja sve novo i novo usavršavanje discipline.
Paralelno sa vežbanjem, disciplinska moć se u svojoj neprekidnosti uspostavlja uz pomoć primene pisanja i zapoisivanja. Ili kako to Fuko kaže “tela, ponašanja, diskursi ljudi se postepeno opkoljavaju tkivom pisanja, nekom vrstom grafičke plazme koja ih upisuje, kodira, prnosi duž hijerarhijske skale da ih najzad centralizuje”. Posledica toga je “centralizovana i shematizovana individualizacija.
Fuko kao primere ovog postupka navodi ne samo vojne zapise o regrutima, nego i nastanak detaljnih policijskih dosijea. Međutim tu su i pravilnici u majsotrskim radionicama (kao što je bila ona Goblenova), koji postavljaju uslove (a ne samo stvaranje majstorskog rada-produkta) koji se moraju ispuniti, ocenjivanje, da bi se smatrali majstorima svog zanata.
Vidljivost koja se postiže ovim sistemima garantuje izuzetnu brzinu intervenecije disciplinske moći. Ako je naličje suvereniteta bio rat, odna disciplinska moć svoju sveprisutnost oblikuje kroz sistem kazni – koje se ne zadovoljavaju da deluju s vremena na vreme, već stalno i na mikronivou.
Disciplinska moć mora biti u stanju da detektuje određeno ponašanje ili određeni gest čak i pre nego što će se ona usitinu desiti i da bude spremna da interveniše. kako Fuko kaže: “u domenu onog što je virtualnost, sklonost, volja, na nivou onoga što je duša”. Po Fukou, iz disicplinske moći nastaje koncept duše koji je različit odo onoga što je pod dušom deifinisala hriščanska teorija i praksa.
Druga karakteristika disciplinske moći jeste njen panoptičko obeležje – apolutna i stalna vidljivost koja okružuje pojedinca. Tu je i izotopija elementa adisciplinske moći (za razliku od suvereniteta), gde svaki element ima svoju jasnu funkciju i poziciju. Njegova hijerarhijska pozicija se može pomerati u sistemu kontinuiteta, ali i različite sistemi imaju onaj zajednički imenitelj koji čini da vrednovanje, odnosno međusobno uzglabljianje postaje moguće. Izotopija različitih sistema (vojnog, policijskog, civilnog) je gotovo apsolutna.
Ovde se pojavljuje jedna zanimljiva i za moderno doba možda i presudna karakteristika disciplinske moći, a to je da uvek postoji ostatak, nešto što je neklasifikovano, neprilagođeno, izvan zakona. Fiuko kaže: “za disciplinske sisteme karakterističan je trajni rad za normu u anomiju”.
Suprotno sistemu suvereniteta, disicplinski sistem teži ka što većoj individualizaciji osnove, dok prema vrhu se ta individualizacija gubi – ostaju samo funkcije koje obavljaju dužnosti funkcionisanja disciplinskog sistema. Fuko kaže: “disciplinska moć, a ovo je bez sumnje njeno osnovno svojstvo, proizvodi podjarmljena tela, tačno proključujuči funkciju-subjekt uz telo”.
Pojedinac, individua, subjekat jeste proizvod/rezultat kačenja političke moć na telo pojedinca, kroz kaplirani mehanizam disciplinske moći. Telo je “subjetivizovano”, normalizovano, psihologizovano.
U stvari, kako to Fuko zapaža, postoji jedna sutplina igra između pravnog pojedinca – sile koju niko ne može saustaviti i koji je iznad svih pravila i disciplinske tehnologije koja tog pojedinca stavlja u istorijsku i prozivnodu realnost političkih odnosa. Tako nastaje ono što zovemo Čovekom, u XIX i XX veku, u toj oscliaciji između pravnog i disicplinskog pojedinca, a koji se preliva i an igru između društvenog i humanističkog diskursa o tom čoveku/pojedincu/subjektu.

1 comment:

Unknown said...

Foucault

Psihijatrijska moć


21.11.1973.

Da li mogu da te zamolim da mi napises izdavaca, godinu i broj stranice knjige iz koje si citirala Fukoov koncept disciplinovanja tela, potrebno mi je za seminarski rad na fakultetu, a knjigu ne mogu da nadjem?

Unapred hvala,

Pozdrav