Tuesday, March 28, 2006

Foucault

Psihijatrijska moć

05.12.1973.

U ovom predavanju Fuko pobliže izlaže samu strukturu odosa azila i prodice. Na početku se ukazuju dve vizure azila kao mesta u kome se uspostavlja kompleksni, opterećeni ali bliski odnos sa porodicom i kome se prozivodi određeni diskurs istine. Međusobno preplitanje ova dva aspelta azila dovešće do stvaranja psihijatriskojg diskursa kao diskursa istine čiji je glavnio referentno polje porodica. Fuko postavlja pitanje da li je psihijatrijski diskurs postao istini diskurs o porodici.
Za razumevanje ovog problema važan je zakon iz 1838. godine, koji je i danas ugrađen u oblikovanje azilskog smeštaja. Pre donošenja ovog pravnog akta bilo je dovoljno da porodica traži zabranu izvršavanja socijalnih funkcija. Drugim rečima porodica je tražila, a sudija je davao odobrenje da se iz “normalnog” života isključi onaj koji krši norme – “ludak je svako ko je zabranjen”, kaže Fuko, bilo da je to umbolnik, raspikuća ili neko drugi. Zatim je zbaranjeni pojedinac, opet na molbu porodice, zatvaran, smeštan u azil, prisvajan, ali ovo nije bila uređena praksa – neregularno zatvaranje je bilo jedna od mogućih ekstenzija sudske zabrane.
Zakon iz 1838 uvodi na scenu sve mehanizme zatvaranja umobolnika koji su nam i danas poznati – a to je da civilna, administrativna, ili bolje medicinsko-državna vlast može pritvoriti ludaka, obeležiti kao takvog, nezavisno od porodice. Zatvarnje tako postaje instanca viša od zabrane, a porodici se ograničava moć nad umobolnikom. Ovim zakonom umobolnik postaje društveni neprijatelj, ali istovremeno zakon štiti ludaka od njegove sopstevene porodice i mogućih intriga koje mogu proizići iz funkcionisanja zabrane.
Dakle, ovim zakonom se kako to kaže Fuko pravi “raskid izmežu azila i porodice”.
U domenu lekarske taktike možemo primetiti nekoliko postupaka koji su bili primenjivani tokom XIX veka, a vezani su za uverenje da je u porodici nemoguće izlečiti bolesnika, i da je raskid ove veze nužan za izlečenje. Zbog toga se pribegava izolaciji (sve do vremena Šarkoa, kada na scenu ulazi histerija i dolazi do primene načela spajanja). Potrebno je kako to Fuko primećuje “sakriti svoje ludilo, ne reći ga, ukloniti ga iz duha, misliti na nešto drugo: načelo nespajanja, neasocijacije, ako hoćete, načelo razdvajanja. Takođe, smatra se da je porodica, na svoj način, ako ne uzrok onda plodno tlo za razvijanje duševnog oboljenja. Opet, ondašnji psihijatri primećuju da pošto ludak nije u stanju da shvati mehanizme sopstvenog ludila, on uzroke za svoja izmenjena stanja (halucinacije) pronalazi u neposrednoj okolini. I četvrti razlog leži u tome, što psihijatrijska praksa ne želi da osnažuje odnose moći koji su prisutni unutar porodice (odonosi suvereniteta), odnosno zbog toga što psihijatrijska praksa pripada drugom tipu moći od one koja je prisutna u porodici.
Izmežu porodice i azila se tako stvara uzročno-povratna sprega – azil profitira na detekciji nenormalnosti unutar porodice, a porodici vraća “prilagođenog” pojedinca u njeno okrilje. Na taj način disciplinski sistem parazitira nad porodicom.
Ovaj karakterisitčni odnos disciplinskog poretka sa porodicom može se primetiti i kroz posmatranje kolonizacijskog procesa. Naime, kolonizovanje “urođenika počinje kroz nametanja prodičnog modela kao osnove društva. Drugim, rečima preko porodice “urođenik” ulazi u disciplinsko društvo. Isto tako, dešava se i unutrašnja kolonizacija “neprilagođenih” – onih koji su prvo u okviru porodičnog modela marginalizovani. Zajedničko ludaku-urođeniku-delikvnetu jeste da je odogovor na njihov problem upravo ponovni povratak porodici (iz koje su prognani, oduzeti).
Sledeći korak je sasvim izravno ekspolatisanje tih anomalija disciplinskog poretka (unutar njega samog). Taj ostatak, nepravilnost, nezakonitost je utkoliko veća koliko je dsiciplinski poredak čvršći, normativniji.
Funkcija ove ekspolatacije jeste vraćanje “nenormalnosti” unutar tokova protokoa kapitala, istovremeno ostvarjući što intimniju, neizbežniju kontrolu nad provatnim životom pojedinca. Za ovu situaciju primer prostitucije jeste od prvobitne važnosti. Sa svoje strane, azil osigurava da se disciplinska moć konsoliduje, kroz svoje postavljanje psiho-moći kao vrhunskog znanja vladanja pojedincem.

No comments: