Tuesday, January 15, 2013

Bohèmes

Kad sam izašla iz metroa, na tek pokvašeni pločnik, posle kiše, zastala sam kao što to često činim. To je za mene vrlo uobičajen gest, gotovo banalan, da stanem i da se osvrnem oko sebe, kao da se privikavam na širinu i ljude.
Tog jutra odlučila sam da pogledam izložbu u Grand Palais, i krenula sam u red za one koji mogu da uđu preko reda. Ta paradoksalna, parisko-francuska, patološka ljubav prema redovima je jedna od onih stvari koje počinju da odomaćuju život jednog grada, kao putokazi opstanka. Zna se da će red radi čekanja reda, iskrsnuti uvek i svuda, da je on oznaka bilo kog predvorja. Stala sam u “red za one koji ne čekaju red” koji je bio relativno brz i efikasan, dok su pored mene stali u red, prepoznala sam ih, neki važni pozorišni ljudi iz Zagreba, čija su mi lica bila poznata, ali imena manje. Zabavilo me je što sam stala u brži od tri reda. Izložba koju sam se nameračila da vidim zvala se “Bohèmes”. Radoznala sam bila kako će se otvoriti ovaj imaginarijum koji je ujedno i operski i vizuelni, i literarni i blizak, pomalo domaći.

Bio me je i strah. Odrodila sam se od gledanja izložbi i odlazaka u muzeje. Doživljavala sam to jedino kao ulazak u magični svet u kome treba da otkrijem nešto i da doživim malu, posve sitnu, epifaniju. Prvo se nailazi na dokumentarni film snimljen negde pre drugog svetskog rata – crno-beli, oštećen, u kome Romi-Cigani-Boemi plešu i sviraju. Bez tona, nemo, šireći svoja usta u osmehe, devojčice velikih očiju, zlatni zubi, trepavice. Ulazi se u dugačak hodnik u kome su hronološki ponizane slike od renesansne do kraja XVII veka – raznolike predstave Boema, tih pridošlica na Zapad, tih prognanika sa mitskog Levanta, tih pratilaca tamnih Marija na magarcima. Tih zabavljača i igrača, sa turbanima, lepim ženama, enigmatičnim osmesima, koji vrlo brzo postaju secikese, čarobnice i ekonomi proricanja i sudbine.
Iz zvučnika – u akmuzatikonu izložbe – smenjivale su se numere sa, već pripremljenog CD koji će se moći kupiti u muzejskoj prodavnici: ciganske pesme iz cele Evrope, onakve kakave ih znamo, od flamenka do tuge Balkana. Na određeni način, ova muzika mi se u prvi trenutak učinila neprimerenom i nametnutom, ali sa druge strane, to je bio jedini trag jezika, jedina ne-nema pojava u ovom prostoru.

U drugoj sobi slike su postale drugačije, status se promenio govorili su tekstovi pored slika, Ciganke su postale još lepše, mnogo manje čedne, postale su zavodnice, himere, njihove su grudi počele polako da ispadaju iz haljina. U tom polaganom prolazu zapazila sam tri slike, koje posle nisam mogla da nađem nigde izdvojene, osim da kupim katalog izložbe koji je bio težak kao kamen za kupus. To su tri slike mađarskog realizma, od kojih je jedna, pod imenom – Seoska sudnica – obasjala moj prostor, poput sunca pred neveru. Relistična žanr slika, mala oslikana scena, poput onih Rjepinovih, puna figura, pokazuje Ciganina sa slomljenom violinom koji je došao da se žali na nekog seoskog siledžiju i đilkoša, lokalnom sudiji u nekoj zabiti panonske puste. Sudija sedi za stolom, i u poluokretu gleda tog nesrećnog muzičara i okupljene muškarce, koji se krevlje i prisustvuju, te ostrašćene svedoke koji se naslađuju kavgom. A leto je, vidi se, žega i tragovi znoja i razdrljenih prsa. Sudijin izgled je pomalo skriven u tom poluokretu, ali ne čini se nevinapce, on nije starozavetni Solomon koji će udeliti pravdu, već mali činovnik koji će pokleknuti, možemo pretpostaviti i sam pakosti “stoke sitnog zuba”.
Posle ove slike i njena još dva pratioca – koja iskaču od svega ostalog – barem po realizmu i osećajnosti prikaza ciganske sudbine, ulazi se u malo predvorje pred velike stepenie, u kome se dešava nagla transformacija iz prašine puste u sublimni svet boema – pariske kozerije i umetnika. Penjući se stepenicama nailazi se na stub za afiše, prelepljen svim onim plakatima za Karmen, a iz zvučnika počinje da se čuje muzika operska – Bizeova, Pučinijeva – koja iritira i grebe, posle svih onih raspuklih glasova. Taj drugi deo izložbe je mnogo manje zanimljiv i mnogo više predvidljiv od onog donjeg. To je svet apsinta i poezije. Odjednom veliki portret Franca Lista, a pored njega objašenje da je on uveo ciganski žanr u muziku, iako je List bio pre lutalica, čovek bez doma, apatrid, uvek u traganju. Zanimljivo za studente muzikologije, za ljubitelje opere – celi Mugerov roman po kome su nastali Pučnijevi Boemi, crteži Daumier-a, smešni, autoironični.
I onda oltarska soba za Verlaine-a i Rimbaud-a. Njihove fotografije, međusobni crteži, pokoje pismo i ni jedan pomen da su bili ljubavnici. Čuvena slika, oni sede sasvim u dnu za stolom. Ni jedan pomen da su umirali jedno za drugim, da su pucali jedno na drugo. I onda kafe, Monmartr, Crna mačka. Jedan razred koji je seo za stolove i kojima je revnosno, profesor, objašnjavao istoriju boemije, dok oni kuckaju texto. Romi su potpuno nestali, utopili se u pariski megalopolis. I onda red slika, Ciganskih hronika Ota Milera, koje vode pravo do otvaraje izložbe “Degenrisana umetnost”, jednog teksta o tome koliko je Roma stradalo u koncentracionim logorima i pravac u muzejsku prodavnicu. Opsa!

 A gde su trubači? Gde je Kusturica? Pita se balkanski posetilac. Gde su oni Romi koje danas deportuju iz Francuske? Pita se osvešćeni Francuz. A gde su boemi danas? Gde su oni koji se opiru društvu? Pita se mladi levičar. Gde su Romi koje prebijaju po Evropi, koje šutiraj po ulici? Pita se aktivista. Gde su oni svirači i prosjaci bez kojih nema grada, pita se šetač. A gde je taj Montmartre, Moulin Rouge, kažu još rade? Ako možete da mi pokažete na karti, hvala vam, pita se turista.

No comments: